Dobrodošli starčeki.

I ove se je godine, kao što znate, održao tradicionalni 4. memorijalni turnir u basketu, "Old Boys".

Jedna od novina kojom se odmah na početku moramo pohvaliti - ovako javno - jest činjenica da se turnir odigrao u velikoj dvorani "Valbruna". Više zraka i prostora a i čovjek se osjeća nekako...važniji i mlađi.

Vučko u svom filmu

Kako jedna novost, bila ona dobra ili loša, često donosi sa sobom i druge promjene, tako je ovaj četvrti turnir po redu iznenadio sve prisutne, a posebno samog organizatora našeg Milivoja Mrkocija, kada se pobjednički pehar našao sasvim neočekivano u rukama druge ekipe.

Naime, parafrazirajući inspiriranog Vučka koji nas je hipnotizirao vlastitom glumačkom odnosno političkom retorikom i besprijekornim osmjehom - Labinjani su, pobijedivši naizgled nepobjedivu trojku, Milivoj, Žica Patak, donijeli svijetlost i demokraciju u Rovinj. Završeno je vrijeme jednoumlja, otvorena su vrata antagonizmu i iznenađenjima te je napokon došlo vrijeme kada..............bolji pobjeđuju! - klicao je Vučko.

	Vatrena vodica

Šalu i politiku na stranu, činjenica jest da je ekipa iz Labina - čvrstom, "muškom" igrom - fizički i psihički dotukla favorite koji su nakon toga poraženi i od ekipe JELAČA, VUČKOVIĆ, GASPARINI. Tim su drugim porazom izgubili šansu za prvo mjesto u skupini te ulaska u finale.

Turnir je počeo i završio u odličnom raspoloženju. Tome trebamo zahvaliti i konzumaciji neke zlaćane pjenušave tekućine koja je ulijevala mirnoću i samopouzdanje igračima i u najtežim trenucima.

Super deda

Već se na zagrijavanju moglo uočiti da su svi igrači željni igre i pobjede. Šutiralo se, pucalo, ulazilo i zakucavalo (hmm...). Onaj koji je privukao najviše pažnje, barem onim rijetkima koji su ga uspjeli vidjeti, bio je Milivoj u ulozi "Super dede". Brzina kojom je pretrčavao dvoranu bila je zaista očaravajuća. Da ne mislite da se igram riječima te da osvijestim sliku Super dede u glavama onih koji misle da Milivoja na zagrijavanju niti nije bilo, sa lijeve strane teksta imate fotografiju - neporecivi dokaz dedinog prisutstva i fizičke spremnosti.

Što još reći nego da je turnir protekao uglavnom u fer play igri. Jedine primjedbe stizale su od koga drugoga nego od samih favorita koji su s tugom ali i dostojanstveno oplakivali izgubljeno zlato. No uvik je bura kada se ruši diktatura...

	Veljko i Kruno pod košem

Hmm. Nisam ništa rekao o finalu.
Zašto?
Pa jednostavno zato jer se kod nabrajanja više osoba "...i ja" stavlja na kraju, ne?

Da, da. U najjačoj trojci koja je ove godine pila Favorit iz pozlaćenog (i šupljeg) pehara, uz iskusnog Aca, neobično raspoloženog, iz naftalina izvučenog Marina Budiše (koji je igrao umjesto prof. Gašparovića) bio sam i ja. Jedina smo trojka koja je imala i četvrtog čovjeka u čemu i leži ključ našeg uspjeha. Vlado Majerić bio je naš anđeo čuvar a kada je nakon prve utakmice vidio da nam taj sport ide za rukom, sa Budinim smiješkom na usnama poručio nam je da smo de facto budući pobjednici turnira te je ad hoc otišao kući na tuširanje i vratio se na dodjelu pehara: veni, vidi, vici. Pokazalo se da je imao pravo.

Pobijedili smo sve suparnike lakoćom i stilom koji se ne pamte u drevnoj dvorani "Valbruna"...šipak!
Namučili smo i pošteno se oznojili. U našoj se skupini dogodila slična situacija kao i na suprotnom košu: naime, prva je utakmica sa Veljcem, Veljkom i Okmacom bila najteža a pokazalo se i odlučujuća. Kruta i čvrsta igra sa puno osobnih u kojoj smo se ja i Veljko doslovno hrvali pod košem na kraju je, uz tjesan rezultat 21 - 19, pripala nama.

Nakon tog vatrenog krštenja ostale smo utakmice dobili nešto lakše a tako je bilo i u finalu: Labinjani su svoju snagu i preciznost potrošili u prethodnim utakmicama što nam je donijelo pobjedu i vječnu slavu.

Eto toliko od mene što se utakmica tiče. Ostale nisam imao priliku gledati pošto sam i sam igrao. Stoga pozivam ostale Old boyse koji su iz drugačije perspektive sve to doživjeli da se jave i obogate ovaj tekstić i svojim verzijama.

VEČER >