DAN ZADNJI
Nedjelja 01.05.

Fotografije sa strane prikazuju kako izgleda jutarnja higijena na otvorenom moru - kopna nigdje na vidiku.

Vrijeme je bilo prekrasno: sunčano, mirno i toplo. U nekim drugim, motornim okolnostima bilo bi to idealno vrijeme za putovanje.

Što reći nego da nas vjetar niti 01. 05. nije usrećio... Naši pogledi uprti ka horizontu u potrazi za obalom i slučajnim crtežima izvedenim mreškanjem vjetra na morskoj površini.

Dva su događaja razbila monotoniju tog prijepodneva: u neposrednoj blizini naše jedrilice, vidjeli smo jato tuna na doručku i čak dvije morske kornjače. Pozdravljamo ih i ovim putem poželjevši im dobar ulov i čisto more.

Vrijeme smo kratili na svakojake načine. Jeli smo, laganini pivce pili, šetali uzduž i poprijeko jahte. Svirala se gitara i pjevale su se pjesme, a u totalnom pomanjkanju vjetra, Vučko je duhom i tijelom mučno radio na povećanju naše relativne brzine.

Nakon nekog vremena napokon smo ugledali kopno te počeli prepoznavati gradove, svjetionike, kamenolome...

Što se tiče ostalih jedrilica, većina ih je bila u grupi na nekih 3 do 5 milja ispred nas. Iza nas izbrojali smo 7 jedrilica od kojih su nas dvije sa špinakerima počele lagano ali konstantno sustizati. Ranije je i Erto iz rukava izvukao svoj špinaker kojeg smo ipak brzo skinuli jer nam nije donosio nikakvu prednost.

Kada smo u daljini, napokon ugledali obrise našeg Rovinja bilo je oko 10 sati. Približavali smo se tom cilju oko 4 sata!! Vjetra ni za lijek sve dok se nismo približili na milju od Katarine tako da smo u cilj uletjeli na sa nekih 7 čvorova u jedrima, uzbuđeni jer smo za petama imali jednu od onih jedrilica sa špinakerom koja nam se opasno približila na možda sto metara. U tim se momentima prepoznaju pravi kapetani, a Erto nas nije razočarao, naprotiv, uz pravu manevru izbjegao je zavjetrinu blizu otoka i punom parom prešao cilj.

U rovinjsku smo luku uplovili u 14 sati, što znači da smo traversatu napravili za 21 sat i to ovaj put bez paljenja motora! Ukupno smo dakle u oba smjera jedrili 46 sati.

Odlučili smo pristati u luci Valdibora zbog jednostavnijeg iskrcavanja i mogućnosti dolaska naših voljenih sa automobilima.

Nakon zajedničke fotografije sa boljim polovicama & sons, svatko je krenuo svojoj kući na polaganje računa i pripremu za večeru koja je bila organizirana u jedriličarskom klubu Maestral. Tamo se u 19 sati našao jedan dio ekipe. Malo priče, puno umora i brzi odlazak obilježio je kraj našeg prvog Old Boys iskustva na pučini. Sve u svemu odlično smo se držali i uživali do jaja.

Pripreme za slijedeću godinu već su započele!!!...

POZDRAV SVIMA DO SLIJEDEĆE PESARO GODINE

P.S. Nismo ispričali što je bilo sa našim nagradama, odnosno bijelim majicama koje smo s velikom mukom izborili. Kada smo se u ponedjeljak sreli sa Dariom i Zlatkom ispalo je da su njihovi matematičari opet nešto krivo izračunali, tvrdivši sa 100% sigurnošću da nema teoretske šanse da u povratku nismo palili motor!? Ljudi moji! Nevjerojatno! Vratite nam NAŠE majice!